Kod otvorenih polica šalice su stalno na vidiku, pa izbor ne utječe samo na funkcionalnost nego i na dojam kuhinje. U jednoj kuhinji s tri otvorene police cilj je bio smanjiti vizualnu gužvu bez kupnje potpuno novog seta. Krenuli smo od inventure postojećih šalica i načina na koji se doista koriste tijekom tjedna.
Prvi korak bio je definirati paletu boja koja se uklapa u ostatak kuhinje, ali ne izgleda monotono. Kao operater sam odabrao dvije dominantne neutralne nijanse i jednu akcentnu boju koja se pojavljuje na nekoliko komada. Time se dobio kontinuitet, a otvorene police nisu izgledale kao izlog s nasumičnim predmetima.
Zatim smo provjerili uzorke i površinske teksture jer se na otvorenom sve lakše “svađa” vizualno. Umjesto više različitih motiva, zadržali smo jedan sitni uzorak koji se ponavlja, dok su ostale šalice jednobojne. Različite završne obrade (mat i sjaj) ostavili smo samo ako su u istoj tonaciji, kako bi kontrast bio kontroliran.
Kapacitet smo rješavali kroz tri razine upotrebe: jutarnja kava, čaj i gosti. U praksi je ispalo da su velike šalice od 350–450 ml najviše u upotrebi, pa su dobile najdostupnije mjesto. Manje šalice ostale su kao dopuna, ali nisu zauzimale prvi red jer su se rjeđe uzimale.
Kod drški sam promatrao ergonomiju u stvarnim navikama, uključujući brzo vađenje jednom rukom. Šalice s pretankim ili premalim drškama ostale su za povremenu uporabu jer su bile manje udobne i teže za sigurno hvatanje. U glavnu postavu ušle su šalice s dovoljno prostora za dva prsta i stabilnim balansom kad su pune.
Slaganje po visini riješili smo tako da se na istoj polici nalaze komadi slične visine i sličnog promjera otvora. To je smanjilo “nazubljenu” siluetu i olakšalo vraćanje na mjesto bez razmišljanja. Više, vitke šalice išle su na krajeve, a niže i šire u sredinu gdje se najčešće poseže.
Kako bismo izbjegli vizualni nered, postavili smo pravilo maksimalno dva reda predmeta po polici. Ispred su šalice za svakodnevnu uporabu, a iza samo rijetko korištene, i to u istoj boji ili u vrlo sličnim tonovima. Prazan prostor nismo tretirali kao “nedostatak”, nego kao element koji daje ritam i olakšava održavanje.
Kombiniranje setova i pojedinačnih komada rješavali smo kroz ponavljajuće elemente: boju ruba, oblik dna ili istu paletu. Jedan jedinstveni komad ostavili smo kao dekorativni naglasak, ali ne u središtu police nego bočno, da ne dominira. Time je postava dobila karakter, a i dalje je izgledala uredno i namjerno složeno.
